Autor: Admin

Objavljeno od — Komentiraj

Dijabetes (diabetes mellitus )

Dijabetes je jedna od vodećih bolesti modernog čovjeka i zasigurno je potrebno obratiti veliku pažnju na prevenciju iste, a u slučajevima već dobivenog na odgovarajuću terapiju kojom će se regulirati ova najčešća endokrinološka bolest. Da bi se znala postaviti odgovarajuća terapija, prvo moramo razjasniti pojam same bolesti.
Šećerna bolest je stanje kronične hiperglikemije, obilježena poremećenim metabolizmom ugljikohidrata, bjelančevina i masti. Nastaje uslijed apsolutnog ili relativnog manjka inzulina, inzulinske rezistencije, povećanog stvaranja glukoze, te prekomjernog djelovanja hormona sa suprotnim učinkom od inzulina. Inzulin je hormon gušterače čija glavna uloga je da “otvori“ vrata glukozi i uđe u stanicu gdje će se moći razgraditi i iskoristiti za energiju. Glukoza je nužno neophodna našem tijelu kao primarni izvor energije, no kod oboljelih, ona se nagomilava u krvi jer ne može ući u stanicu i tada nastaje problem. Konstantno visoka koncentracija glukoze u krvi je opasna jer dolazi do oštećenja krvnih žila što dovodi do retinopatije, periferne i autonomne neuropatije (oštećenje živaca) te nefropatije (oštećenje bubrega).
Etiološka klasifikacija šećerne bolesti
Tip 1 (uništenje beta stanica, dovodi do apsolutnog manjka inzulina)
Tip 2 (inzulinska rezistencija, greška u lučenju inzulina zbog inzulinske rezistencije).
Ostali posebni tipovi šećerne bolesti
Gestacijski dijabetes
Prvi i glavni korak je odrediti koji tip dijabetesa posjedujete zbog razlike u terapijama.
Dijabetes tipa I i II
Dijabetes tipa I. (inzulin ovisan dijabetes) podrazumijeva autoimunu bolest pri čemu vlastiti imunološki sustav ( ne treba zanemariti genetske i vanjske čimbenike ) napada i uništava beta stanice Langerhansovih otočića gušterače zaslužne za proizvodnju inzulina. Naime, kod 90-95% oboljelih od šećerne bolesti, najčešće je riječ o dijabetesu tipa II. U ovom slučaju, gušterača proizvodi malu količinu inzulina ali nedovoljno da može opskrbiti stanice glukozom, ili su stanice inzulin rezistentne što znači da su neosjetljive na inzulin a ishod je opet nemogućnost ulaska glukoze u stanicu. Razlog leži u genetici, pretilosti, manjku tjelovježbe, dobi.
Iako se tip I najčešće javlja prije 30 -te godine života, autoimuni proces s razaranjem beta stanica se može razviti u bilo kojem životnom dobu, tip II najčešće nastaje u starijoj dobi, iako se može javiti i u mladosti, posebno u pretilih adolescenata.
Gestacijski dijabetes
Uslijed trudnoće trudnica prolazi kroz brojne hormonalne promjene što u nekim slučajevima može rezultirati inzulinskom rezistencijom. Najčešće se nakon poroda razina glukoze vrati na normalnu razinu, no studije ne isključuju moguću pojavu dijabetesa tipa II u kasnijoj dobi.
Znakovi da možda imate neki od oblika dijabetesa
Novootkriveni bolesnici s tipom I bolesti imaju obilno mokrenje (poliurija), pojačanu žeđ (polidipsija), pojačani apetit (polifagija) te značajan brzi gubitak na tjelesnoj težini. Kod žena se javlja svrbež genitalnih organa, postoji progresivni umor, opća otpornost organizma je smanjena, a mogu biti prisutni i gnojni prištići i ekcem na koži.
Visceralni oblik pretilosti predstavlja jako veliki rizik za incidenciju upravo ovog tipa dijabetesa. Ako imate visceralno masno tkivo, to je dovoljan razlog da redovito pratite razinu glukoze u krvi, ali i da pripazite na tjelesnu težinu. Razlog tome je što adipociti proizvode leptin, TNF alfa, slobodne masne kiseline koje doprinose inzulinskoj rezistenciji. S vremenom gušterača neće moći proizvoditi dovoljnu količinu inzulina i razvija se hiperglikemija.
Komplikacije koje dolaze sa dijabetesom
Najveća opasnost kod oboljelih od dijabetesa nije bolest sama po sebi, već komplikacije koje dolaze s njom. Kada je u pitanju dijabetes tipa II, pojedinci saznaju da su obolili tek kada se pojave komplikacije. Nezaobilazne su epizode hiper- i hipoglikemije (visoke i niske koncentracije glukoze u krvi), i oba stanja su veoma opasna za pojedinca. Ako se bolest ne liječi, može doći do ketoacidoze ili hiperosmolarnog sindroma. To je stanje kada tijelo proizvodi jako malo inzulina (ili bilo koje drugo stanje kada se glukoza nije u mogućnosti dopremiti u stanicu), a kao izvor energije tijelo koristi svoje zalihe masnog tkiva pri čemu nastaju ketonska tijela koja ako su proizvedena u velikoj količini jako zakiseljavaju tijelo što može rezultirati komom. Najčešće se to događa kod pojedinaca sa dijabetesom tipa I, a lako se može prepoznati po zadahu. Hiperosmolarni sindrom podrazumijeva jako visoku koncentraciju glukoze u krvi pri čemu je krv jako gusta. Simptomi su umor, zbunjenost, a osoba može pasti u komu. Stoga je važno slušati svoje tijelo jer ono nam govori kada nešto nije u redu. Oba navedena stanja su iznimno opasna i tendencija je održavanje glukoze u normalnim koncentracijama.
Glikozilacija znači da se glukoza veže na proteine u krvi, živčane stanice, leće oka i uvriježeno je mišljenje je upravo ona krivac za većinu komplikacija koje dijabetes nosi. Vitamin C bi ovdje mogao imati veliku ulogu u sprječavanju ovog procesa.
Dijabetička retinopatija je oštećenje retine uslijed visoke koncentracije glukoze u krvi,a nerijetko može dovesti do sljepoće. Osim nje, ostale komplikacije su dijabetička neuropatija (oštećenje živčanih stanica, najčešće perifernih a praćeno sa boli, utrnućem) te dijabetička nefropatija (oštećenje bubrega).
Postavljanje dijagnoze
Tolerancija glukoze je podijeljena u tri skupine prema razini glukoze u venoznoj plazmi:
1) glukoza na tašte – ispod 6,1 mmol/l ukazuje na uredan nalaz
2) glukoza na tašte – između 6,1 i 7 mmol/l ukazuje na poremećenu toleranciju glukoze na tašte
3) glukoza na tašte – iznad 7 mmol/l ukazuje na šećernu bolest
Nakon postavljene dijagnoze, važno je započeti terapiju kojom će se razina glukoze održavati na normalnoj razini.
Autor: Ivana Čmrlec, mag. nutricionizma

Objavljeno od — Komentiraj

Multipla skleroza – nepredvidljiva bolest

Multipla skleroza (MS) je progresivna i degenerativna bolest koja pogađa centralni živčani sustav, uključujući mozak, optički živac i kralješničku moždinu. Karakteristike multiple skleroze su brojna upalna područja i trošenje mijelinske ovojnice u mozgu kralješničkoj moždini. Mijelinska ovojnica sastavljena je od supstance slične mastima i štiti živce od okoline u cijelom tijelu. Naziv skleroza označava otvrdnjavanje tkiva i multipla jednostavno označava brojna žarišta bolesti u tijelu. Izgleda da imunološki sustav organizma ne funkcionira pravilno i proizvodi antitijela koja napadaju mijelinske ovojnice. Zbog toga se ovojnice oštećuju, a oštećena područja stvaraju ožiljke koji remete ili smanjuju komunikaciju među živčanim završecima. Posljedice nastalih promjena uzrokuju velik broj simptoma koji se očituju kao poremećen govor i problem s vidom, pa sve do gubitka mobilnosti. Učestalost bolesti najveća je u Europi i SAD-u kao visokoindustrijaliziranim zemljama. U Hrvatskoj služeno ima oko 4000 oboljelih osoba, ali zbog komplicirane i skupe dijagnostike možda i dvostruko više. Naime, prođe dosta vremena dok pacijent na kraju ne obavi magnetsku rezonancu.
Simptomi bolesti variraju od osobe do osobe, ovisno o tome koji je dio živčanog sustava najviše pogođen multiplom sklerozom. U ranom stadiju bolesti prvi simptomi mogu biti vrtoglavice, težak umor, problem sa vidom i zamućen ili dvostruki vid. Ostali simptomi mogu biti trnci u udovima, a posebno u šakama stopalima, gubitak ravnoteže i koordinacije, neelastičnost mišića, poremećen govor, drhtanje te disfunkcija crijeva i mokraćnog mjehura. Sekundarni simptomi javljaju se kao posljedica primarnih simptoma, a manje zbog same bolesti. Sekundarni simptomi uključuju gubitak koštanog i mišićnog tkiva, paraliza, seksualna disfunkcija, infekcije urinarnog trakta i problem s disanjem. Većina navedenih simptoma nastaje kao posljedica smanjene mobilnosti koja se događa ukoliko bolest napreduje.
Bolest se često pojavljuje periodički sa fazama progresije i remisije bolesti. Također može gotovo nestati na kraće ili duže periode, a zatim se vratiti. Kod nekih osoba bolest je blažeg oblika dok druge ubrzano i kompletno onesposobljava za život.
Uzroci:
Uzročnici multiple skleroze doslovno su nepoznati, međutim smatra se da se radi o autoimunološkoj bolesti kod koje bijele krvne stanice napadaju mijelinske ovojnice kao strane supstance. Stres i pothranjenost uzrokovana lošom apsorpcijom hrane ili lošom prehranom, često prethode razvoju same bolesti. Neki stručnjaci smatraju da bi još neidentificiran virus ili bakterija mogli imati ulogu u razvoju multiple skleroze. Općenito, veća je vjerojatnost da nedostatan ili poremećen imunitet uzrokuje autoimunološke bolesti, nego da se tijelo iz hira napada vlastite stanice kada je zdravstveno stanje izvrsno, a imunitet jak. Nasljedni faktori također bi mogli pripomoći u razvoju bolesti. Još jedna teorija je da multipla skleroza može nastati zbog intolerancije ili alergije na hranu, a posebno alergija na mliječne proizvode i gluten.
U cijeloj priči sasvim je sigurno da promjenom načina života i prehrane, možete znatno utjecati na razvoj bolesti. Brojni neurolozi preporučuju uzimanje velikih količina dodataka prehrani, o čemu će biti riječi kasnije.
Kemijska zagađenja živčanog sustava pesticidima, industrijskim kemikalijama, aditivima i teškim metalima može igrati ulogu u razvoju multiple skleroze. Otrovi oko nas bi mogli uzrokovati neravnotežu u normalnim tjelesnim metaboličkim putevima i prouzrokovati oštećenja zaštitnih mijelinskih ovojnica. Čak i tvari koje nisu nužno toksične za svakoga mogu biti problem kod osjetljivih pojedinaca. Poznato je da postoje toksini koji uzrokuju simptome slične multiploj sklerozi, a koje u tijelu proizvode neke vrste bakterija i gljivica.
Prehrana može imati znatnu ulogu u razvoju bolesti. To se pretpostavlja iz razloga što je multipla skleroza vrlo učestala u Sjevernoj Americi i Europi, a gotovo nepoznata u zemljama kao što su Japan, Koreja i Kina (također visokoindustrijalizirane zemlje). Konzumacija zasičenih masti (posebno arahidonske masne kiseline iz životinjskih namirnica – omega 6), kolesterola i alkohola učestala u zapadnim zemljama potiče upalno djelovanje i pogoršavaju simptome multiple skleroze. Ljudi u zemljama Azije zapravo konzumiraju znatno manje količine masti nego u Sjevernoj Americi ili Europi. Njihova prehrana je bogata ribom, plodovima mora, sjemenkama, voćnim uljima, esencijalnim masnim kiselinama. Od esencijalnih masnih kiselina najvažnije su omega 3 (riblje ulje i lan) jer imaju inhibitorni efekt kod svih upalnih bolesti. Prehrana bogata biljnim uljima (omega 6 masnim kiselinama) i masnim crvenim mesom (arahidonska kiselina – omega 6) pospješuje upalne procese u organizmu. U Europi manje multiple skleroze ima u mediteranskim zemljama, ali ne i Hrvatskoj. Možemo pojednostavljeno reći da se samo uzak priobalni pojas u Hrvatskoj zdravo hrani, a to se najbolje vidi po učestalosti kardiovaskularnih bolesti i raka u Hrvatskoj pa nam zdrave prehrambene navike dijela zemlje ne pomažu puno u ukupnoj smrtnosti od opakih bolesti. Ako tome pridodamo i nedostatak edukacije stanovništva, vrlo smo loše pozicionirani.
Multipla skleroza se najčešće dijagnosticira između dvadesete i pedesete godine života što indicira da se možda radi o osobama posebno osjetljivim na loše prehrambene navike.
Žene obolijevaju 2-3 puta češće od muškaraca. Multipla skleroza se rijetko dijagnosticira kod djece i osoba starijih od šezdeset godina.
Dijagnosticiranje multiple skleroze nije jednostavan zadatak, tako da je bolest često duže vremena nedijagnosticirana. Testovi koji se upotrebljavaju uključuju magnetsku rezonancu, kako bi se provjerili mogući plakovi i lezije i lumbalnu punkciju, kako bi se provjerile abnormalnosti u bijelim krvnim stanicama i proteinima imunološkog sustava u cerebrospinalnom likvoru (tekućini). Još se koristi VEP test koji procjenjuje povezanost između retine i vizualnog dijela mozga i AEP test koji pomaže otkrivanju lezija na mozgu. Elektrodijagnostički test mjeri brzinu i učestalost putovanja živčanih impulsa – mogu biti sporiji kod osoba oboljelih od multiple skleroze.
AUTOR: Tomislav Kolarević, mag. ing. molekularne biotehnologije

Objavljeno od — Komentiraj

Kordiceps

Fascinantno je kolike su mogućnosti liječenja bolesti uzimanjem onoga što nam priroda pruža. Bilo bi šteta ne izdvojiti jednu gljivu latinskog naziva Cordyceps sinensis za koju vjerojatno većina Vas nije ni čula.

Dugo se nije znalo što je kordiceps; biljka, gljiva ili kukac, no danas se zna da je to gljiva iz obitelji Clavicipitaceae, roda Cordyceps. Svoje spore odlaže na ličinkama planinskih kukaca na visinama preko 3500 m i to na području Kine, Nepala i Tibeta. Preko zime spora se pretvara u bakteriju koja razara unutrašnjost ličinke. Ova gljiva veličine prsta živi pod zemljom u najsurovijim uvjetima podnoseći dugo gladovanje, hladnoću, vrućinu te nedostatak kisika. Apsolutno je jedinstvena na svijetu jer u jednom dijelu svog biološkog ciklusa postoji kao biljka, a u drugom kao insekt.

Povijest i tradicionalna upotreba

U Kini se konzumira u juhama ili u kombinaciji sa mesom (svijentina, piletina), morskim plodovima. U praškastom obliku se miješa sa ginsengom, koristi se kao čaj ili se pravi kao tinktura. Koristila se za liječenje anemije, kašlja, tuberkuloze, impotencije, ublažavala bolove u križima i efikasno otklanjala opću slabost tijela. Danas se najviše upotrebljava za povećanje snage, izdržljivosti i seksualne moći. Moćan je stimulans u dobivanju energije zbog povećanja iskoristivosti kisika u našem tijelu čime dolazi do poboljšanja zdravstvenog stanja, kroz povećanu snagu i izdržljivost.

Nutritivni sastav

Kordiceps sadrži proteine, vitamin B12, C, E, masne kiseline, alkaloide, glikozide, kordicepin, kordicepsku kiselinu, 18 aminokiselina, koenzim Q10. Bioaktivne komponente su fitosteroli, ergosteroli, beta-sitosteroli, kolesterol, klaukosterol, kampesterol, dihidromasicasterol zajedno sa 15 različitih minerala: P, Mg, Fe, Ca, Na, K, Mn, Cu, Zn, Si, Ni, Al, Ti, Cr, Se, Ga, V, Zr.

Što se danas zna?

Cordyceps sinensis ima raznovrsne primjene. Olakšava simptome astme, povećava funkciju pluća, pojačava libido, poboljšava sportsku izvedbu, pomaže kod bubrežnih bolesti, stimulira imunološki sustav, povisuje HDL a snižava LDL, prevenira aterosklerozu. Za dvije aktivne komponente se smatra da su zaslužne za navedeno, kordicepin i kordiceptična kiselina.

U slijedećem će članku biti više riječi o kliničkim istraživanjima i mehanizmima djelovanja ove čudotvorne gljive.

Autor: mag.nutr. Čmrlec Ivana

Objavljeno od — Komentiraj

Ekstrakt zelenog čaja

Čaj je biljka kultivirana prije više stoljeća, a cijela priča počinje iz Indije i Kine. Danas je čaj jedan od najpopularnijih napitaka, a studije pokazuju kako poglavito zeleni posjeduje mnogobrojne zdravstvene benefite.
Slobodni radikali svakodnevno oštećuju stanice u tijelu, DNA a antioksidansi ih neutraliziraju i na taj način preveniraju kardiovaskularne bolesti a čak i neke tumore. Polifenoli su aktivni sastojci zelenog čaja i imaju antioksidativnu ulogu, čuvaju ostale antioksidanse (točnije vitamin E) od njihovih trošenja pri neutraliziranju slobodnih radikala.
Zdravstveni benefiti zelenog čaja
Zbog antioksidativnih svojstava, prevenira aterosklerozu, smanjuje kolesterol u krvi, točnije snižava LDL („loš“) kolesterol i povisuje HDL („dobar“). Naime, polifenoli zelenog čaja blokiraju apsorpciju kolesterola i pomaže tijelu da se ga se oslobodi.
Određene studije su pokazale kako zeleni čaj ima povoljan utjecaj na prevenciju tumora, te na prestanak rasta istih. Tako pozitivno utječe na pojavnost raka mokraćnog mjehura, dojki, jajnika, debelog crijeva, jednjaka, pluća, štitnjače, prostate, kože.
Zeleni čaj se već tradicionalno koristi kod dijabetesa u kontroli razine glukoze u krvi.
Polifenoli zelenog čaja, katehini, mogu pomoći u liječenju virusnog hepatitisa. Određene studije su također pokazale kako ekstrakt zelenog čaja može potaknuti metabolizam i pomoći tijelu da lakše sagorjeva masno tkivo. Osim toga, zbog protuupalnih svojstava pomaže kod artritisa te ublažava simptome gripe ili prehlade.
Znanstvenici smatraju kako su polifenoli zaslužni za navedene zdravstvene benefite. Naime, čini se da baš oni imaju veći antioksidativni potencijal od vitamina C. U čaju se klasificiraju kao katehini. U zelenom čaju najpoznatiji i najefikasniji katehin je EGCG (epigalokatehin galat). Ostali alkaloidi zelenog čaja su: kafein, teobromin, teofilin. L-teanin je aminokislina zaslužna za umirujuća svojstva zelenog čaja.
Osobe sa srčanim problemima, ili visokim tlakom, bubrežnim problemima, psihičkim problemima ne bi trebali uzimati zeleni čaj, isto kao i trudnice i dojilje.
Preporuka: 100-750 mg standardiziranog ekstrakta zelenog čaja.
Napisala: mag.nutr. Čmrlec Ivana

Objavljeno od — Komentiraj

Graviola

Graviola je vazdazeleno drvo koje može narasti i do nekoliko metara u visinu sa velikim tamnozelenim listovima. Njeni plodovi su žutozelene boje a unutarnji mesnati dio je bijele boje. Botaničko ime graviole je Annona muricata L. još poznata i kao soursop.
Botanička klasifikacija:
Obitelj: Annonaceae
Rod: Annona
Vrsta: muricata
Plod
Plod je žutozelene boje sa pripadajućim mesnatim dijelom bijele boje i crnim sjemenkama. Okus se može opisati kao kombinacija jagode i ananasa, sa kiselim notama karakteristično za citruse u kontrastu sa kremastim okusom kokosa i banane.
Izvorno potječe iz Središnje Amerike i sa područja Kariba, a danas se proširila svugdje gdje su pogodni uvjeti za njen rast a to su kišne tropske šume.
Nutritivni sastav
Plod sadrži visoki udjel ugljikohidrata, preciznije fruktoze te značajne količine vitamina C, B1, B2. No, ono što ovu biljku čini zaista posebnom su spojevi karakteristični samo za obitelj Annonaceae, acetogenini (Annonaceous acetogenins). Možemo ih naći u lišću, kori, sjemenkama a posjeduju antitumorsko, antimikrobno, antiparazitsko svojstvo.
Acetogenini (Annonaceous acetogenins) graviole
To su snažni fitonutrijenti, točnije grupa poliketida koje možemo naći u biljkama što pripadaju obitelji Annonaceae: annocatalin, annohexocin, annomonicin, annomontacin, annomuricatin A i B, annomutacin, annonacin, annonacinone, cis-annonacin, ciscorossolone, corepoxylone, coronin, corossolin, corossolone, donhexocin, epomuricenin A i B, gigantetrocin, gigantetrocin A & B, gigantetrocinone, gigantetronenin, goniothalamicin, iso-annonacin, javoricin, montanacin, montecristin, muricapentocin, muricatalicin, muricatalin, muricatenol, muricatetrocin A i B muricatin D, muricatocin A muricin H, muricin I, muricoreacin, murihexocin 3, murihexocin A , murihexol, murisolin, robustocin, rolliniastatin 1 i 2, saba-delin, solamin, uvariamicin I i IV, xylomaticin.
Kako se graviola nekada upotrebljavala u medinske svrhe
Naime, ovisno o tegobi primjenjivali su se različiti dijelovi biljke. Gnječilo se sjeme u borbi protiv parazita, a kora, korijen i lišće se koristilo kod liječenja dijabetesa i kao sedativ. Čaj od lišća se koristilo za jetru a ulje od lišća zajedno sa maslinovim uljem i zdrobljenim mesom ploda kod artritisa i reumatskih bolova. Kora ili lišće se koristilo kod problema sa srcem, gripe, astme. Sok od plodova je bio namijenjen kod proljeva, parazita.
U nastavku saznajte više o mehanizmu djelovanja aktivnih komponenti graviole te osvrt na kliničke studije.
Autor: mag.nutr. Čmrlec Ivana

Objavljeno od — Komentiraj

Natrijev askorbat- nekiseli vitamin C

VITAMIN C – NATRIJ (SODIUM) ASKORBAT
Natrij askorbat je nekiseli oblik vitamina C koji se u našem organizmu apsorbira bolje od askorbinske kiseline. Natrij askorbat sudjeluje kao reducens u brojnim biološkim procesima. Važan je za sintezu kolagena i karnitina te za metabolizam masnih kiselina. Najjači je antioksidans među vitaminima topljivim u vodi. Natrij askorbat, osim s vodom, može se miješati i sa sokovima, ili smoothijem i ostalim pripravcima po izboru.
Imunološki sustav pruža dobar odgovor na vitamin C što je dobro jer je ponekad teško razlučiti virusne ili bakterijske upale. Dokazi iz više od dvadeset istraživanja govore u prilog tvrdnji o smanjivanju jačine simptoma prehlade. Primjerice trkači maratona s jednim gramom dnevno vitamina C mogu izbjeći infekcije gornjih dišnih puteva koje obično nastupaju nakon natjecanja.
Vitamin C doprinosi normalnoj psihološkoj funkciji, metabolizmu stvaranja energije, normalnom funkcioniranju živčanog sustava, povećava apsorpciju željeza, doprinosi normalnoj funkciji imunološkog sustava, doprinosi regeneraciji reducirane forme vitamina E, doprinosi smanjenju umora i iscrpljenosti, doprinosi normalnom stvaranju kolagena za normalnu funkciju desni, doprinosi normalnom stvaranju kolagena za normalnu funkciju hrskavice, kostiju, kože, krvnih žila, zubi, doprinosi zaštiti stanica od oksidativnog stresa.
Skorbut je bolest mornara, koja se javlja uslijed nedostatka vitamina C. Nakon što su koristili natrij askorbat došlo je do značajnog poboljšanja njihovog zdravlja.
Napisao:
Tomislav Kolarević mag. ing. molekularne biotehnologije

Objavljeno od — Komentiraj

C vitamin- najpotrebniji kralj vitamina u borbi protiv karcinoma

Vitamin C tvar je sa najviše funkcija u našem organizmu. Nažalost, evolucijski smo zakinuti i (više) nemamo jetreni enzim kojim bi glukozu pretvorili u C vitamin, tako da smo ga primorani unositi hranom. Sve životinje osim primata (među koje pripada i čovjek), zamoraca i biljojednih šišmiša stvaraju vlastiti C vitamin u količini od 1-20g uspoređujući sa ekvivalentom tjelesne težine čovjeka. Prilikom stresa ili bolesti životinje proizvode i do 20 puta veće količine vitamina C.

Vitamin C (uz vitamin B17-lazareti) koristi se u klinikama komplementarne medicine za intravenoznu terapiju protiv raka i djeluje jednako učinkovito ili bolje od klasične kemoterapije bez ikakvih nuspojava. Klasična kemoterapija uništava cjelokupan organizam uništavajući velik broj zdravih stanica i svodi imunitet organizma na apsolutnu nulu. Najveći broj imunoloških stanica nalazi se upravo u krvi tako da su one i najviše pogođene kemoterapijom agensima.

Kod mlađih osoba kemoterapija djeluje učinkovitije, jer su obrambene snage mladog organizma puno otpornije na takav kemijski atak.
Doze C vitamina u obliku natrijevog askorbata koje se koriste kod intravenozne primjene kreću se od 50-150g dnevno i kod takvog načina primjene izbjegava se nepoželjno laksativno djelovanje velikih količina C vitamina. Nažalost, kod nas ne postoje takve klinike ali najbliže se nalaze već u Njemačkoj.

Ukoliko se C vitamin oralno primjenjuje moguće je unijeti i do 60g dnevno (razdijeljeno u što više doza tijekom dana), a najpoželjnije u nekiselom obliku natrijevog raskoračiti. Prah C vitamina se miješa sa sodom bikarbonom, vodom i limunovim sokom te dobivamo natrijev askorbat. Dvostruki (i zamalo trostruki) nobelovac Linus Pauling i jedan od osnivača ortomolekularne medicine dnevno je preventivno konzumirao 18g u obliku natrij askorbata, prema priloženom receptu. Linus Pauling živio je preko 90 godina, a u starosti je bio vrlo vitalan i zdrav. Vrlo je zanimljiva njegova poznata knjiga “Kako živjeti duže i osjećati se bolje” u kojoj opisuje svoja iskustva sa C vitaminom, kao i tajnu svojeg zdravlja.

Kod terapije za rak vitamin C u se koristi u višegramskim dozama sa aminokiselinama lizinom (važna za jačanje imunološkog sustava) i prolinom uz dodatak ekstrakta zelenog čaja (recept dvostrukog nobelovca Linusa Paulinga i dr. Matthiasa Ratha)

Objavljene su stotine studija o C vitaminu kojim se dokazuje preventivno i terapijsko djelovanje kod kardiovaskularnih bolesti, jačanju imuniteta, prevencije tumora, zdravlja kože, kose i noktiju. Međutim, vrlo malo studija (provedeno ih je više) sa visokim dozama C vitamina u liječenju raka i drugih bolesti je objavljeno u poznatim medicinskim časopisima, tako da je očito da ova jeftina tvar nije zanimljiva farmaceutskim kompanijama. Iznad doze od jednog grama C vitamina dnevno gotovo je nemoguće pronaći studiju u medicinskom časopisu, međutim postoji jedna studija objavljena u medicinskom časopisu u kojoj se koristilo 10g C vitamina dnevno kod pacijenata u terminalnom stadiju karcinoma (od kojih je službena medicina odustala). Pacijenti koji su uzimali 10 g c vitamina dnevno živjeli su 1 godinu (dvostruko) duže od pacijenata iz kontrolne skupine koja nije uzimala C vitamin. Ovo su nevjerojatni rezultati sa samo jednim nutrijentom., pogotovo ako se uzme u obzir relativno nevisoka doza.

C vitamin najpotrebniji je antioksidanti i štiti nas od slobodnih radikala nastalih metabolizam raznih toksičnih tvari koje unosimo, unosom duhanskoj dima (bilo aktivnim, bilo pasivnim pušenjem), pretjeranim izlaganjem ultraljubičastom UV zračenju, rendgenskom i gama zračenju. EscortCity

C vitamin dokazani pomaže izlučivanju izuzetno štetnog teškog metala olova iz organizma.

Autor: Tomislav Kolarević, mag. ing. molekularne biotehnologije

Objavljeno od — Komentiraj

Riblje ulje (EPA – eikosapentaenojska kiselina i DHA) – eliksir za zdravlje

Riblje ulje važno je sredstvo u liječenju postojećeg raka. Jedna studija je pokazala da uzimanjem 18g dnevno dolazi do smanjenja T-stanica koje zaustavljaju obranu imunološkog sustava.

Prema jednoj studiji skupina pacijenata oboljelih od raka gušterače (jedan od dva najsmrtonosija oblika raka) gubila je u prosjeku 1,5 kg dnevno prije nego je počela uzimati 2g EPA dnevno (ekvivalent 11 g nepročišćenog ribljeg ulja ili 3 jušne žlice visokopročišćenog molekularno destiliranog ribljeg ulja). Uzimanje ribljeg ulja zaustavilo je gubitak težine, a neki pacijeti su čak i dobili nekoliko kilograma na težini.

Narodi koji konzumiraju velike količine ribljeg ulja u prehrani imaju izrazito nisku učestalost raka – ili su manje oboljevali dok “civilizirani” ljudi nisu donijeli donijeli šećer, bijelo brašno, rafinirane kemijski prerađene masnoće iz obitelji omega 6 masnih kiselina i hidrogenirane masnoće. Radi se poglavito o eskimima, međutim oni i dan danas znatno manje poboljevaju od raka i kardiovaskularnih bolesti. Sve nacije koje konzumiraju velike količine ribe, uključujući Japan i mediteranske regije, imaju znatno manju učestalost raka i kardiovaskularnih bolesti. Iz EPA direktno nastaju dobre hormonske molekule prostaglandini koji u organizmu djeluju antikancerogeno, protuupalno, sprečavaju stvaranje naslaga na krvnim žilama i povećavaju imunitet organizma. Riblje ulje od nedavno je registrirano i kao lijek koji se prepisuje za osobe koje su preboljele srčani udar. Sprečava sljepljivanje crvenih krvnih stanica, stvaranje tromboze (antitrombogeno djelovanje), smanjuje ukupne trigliceride (masti) u krvotoku i sprečava nepravilan rad srca (aritmije). EPA smanjuje opasnost od aritmija, srčanog udara i prema vrlo ozbiljnim kliničkim studijama smanjuje smrtnost kod osoba koje su preboljele srčani udar, zbog čega danas i postoji kao registrirani lije*.

EPA iz ribljeg ulja, sudeći prema studijama, posebno su učinkovite kod raka dojke i debelog crijeva. Žene koje jedu puno ribe puno rijeđe oboljevaju od raka dojke, a žene koje imaju tumor dojke dokazano imaju znatno manju koncentraciju omega 3 masnoća u organizmu. Prema jednoj studiji došlo je do smanjivanja broja predmalignih promjena – polipa na sluznici debelog crijeva, što označava smanjenu opasnost od nastanka raka. Prema drugoj studiji, uzimanje ribljeg ulja kod osoba sa predkanceroznim lezijama – adenomima u samo 12 tjedana je normaliziralo rast stanica u crijevnoj ovojnici. browse this site

AUTOR: Tomislav Kolarević, mag. ing. molekularne biotehnologije

Objavljeno od — Komentiraj

Koenzim Q10 – kralj među koenzimima i koenzim mladosti

Koenzim Q10 ili ubikinon je tvar slična vitaminima koju možemo pronaći u svim dijelovima tijela, sa djelovanjem srodnim onom vitamina E. Vjerojatno je još jači antioksidant od vitamina E. Deset je poznatih supstanci koje označavaju koenzim Qs ali koenzim Q10 je jedini kojeg možemo pronaći u ljudskom tkivu. Koenzim Q10 igra presudnu ulogu u proizvodnji energije u svakoj stanici našeg tijela. Pomaže cirkulaciju , stimulira imunološki sustav, povećava oksigenaciju tkiva i ima značajan u utjecaj protiv starenja. Manjak koenzima Q10 povezan je sa periodontalnom bolešću, dijabetesom i mišićnom distrofijom.

Istraživanja nam govore da dodatak koenzima Q10 prehrani pomaže u kontroli razine histamina i te pomaže osobama s alergijama, astmom i respiratornim bolestima. Mnoge osobe ga također uzimaju uz lijekove za sniženje kolesterola kako bi smanjili grčeve u nogama. Dokazano je da statini (lijekovi za sniženje kolesterola) smanjuju razine koenzima Q10 u organizmu.

Koenzim Q10 koriste mnogi liječnici diljem svijeta usmjereni na prirodnu, nutricionističku i ortomolekularnu medicinu za liječenje mentalnih funkcija. Naime, koenzim Q10 pomaže kod Alzheimerove bolesti i shizofrenije. Također pomaže u borbi protiv pretilosti, gljivičnih infekcija kandidom, multiple skleroze i dijabetesa.

Druge bolesti kao što su parkinsonova bolest, bolesti srca i krvnih žila i migrene, povezane su sa smanjenom sposobnošću tijela (ili dijelova tijela) da pretvore hranu u energiju i koenzim Q10 itekako pomaže.

Čini se da je koenzim Q10 ogroman korak u liječenju i prevenciji kardiovaskularne bolesti. Studija provedena tijekom 6 godina uz pomoć znanstvenika sa sveučilišta u Texasu pronašla je da pacijenti oboljeli od kongestivnog zatajenja srca uz terapiju koenzimom Q10 pored uzimanja lijekova imaju 75% veću vjerojatnost preživljenja uspoređujući sa 25%-tnim preživljenjem pacijenata samo na običnoj terapiji lijekovima. Slična studija Sveučilišta u Texasu u suradnji sa Centrom za bolesti odraslih osoba iz Japana pokazala je kako koenzim Q10 snižava krvni tlak bez lijekova i kroz promjenu prehrane.

Pored borbe protiv bolesti srca i krvnih žila koenzim Q10 pokazao se učinkovit u smanjenju smrtnosti kod eksperimentalnih životinja kod kojih su inducirani tumori i leukemija.

Neki doktori pacijentima preporučuju koenzim Q10 za smanjenje posljedica kemoterapije.

Koenzim Q10 se naširoko upotrebljava u Japanu. Više od 12 milijuna ljudi u Japanu uzima koenzim Q10 prema preporuci liječnika za liječenje bolesti srca i krvnih žila (jača srčani mišić), visokog krvnog tlaka i pojačanje imunološkog sustava. Istraživanja u japanu su pokazala da koenzim Q10 također pomaže kod poravnanja želuca i dvanaesnika, a može pomoći i kod ulcera dvanaesnika.

Količina koenzima Q10 u organizmu se smanjuje sa starošću, tako da je poželjno uzimanje koenzima kao dodatka prehrani, a posebno kod osoba preko 50 godina starosti.

Izvori u prehrani:

Skuša, losos i srdela sadrže najveće količine koenzima Q10, pa je logičan učinak mediteranske prehrane u prevenciji i liječenju bolesti srca i krvnih žila. Koenzim Q10 može se također naći u govedini, kikirikiju i špinatu. Obično u hrani konzumiramo između 10 i 15 mg dnevno, uglavnom iz ribe i mesa. Vegetarijanci bi trebali biti oprezni jer je njihov unos koenzima manji od optimalnog i trebali bi razmotriti uzimanje koenzima Q10 kao dodatka prehrani, kao i starije osobe.

Upotreba:

Koenzim Q10 je topiv u ulju i mastima i najbolje se apsorbira uz hranu koja sadrži ulja ili masnu hranu kao što je riba. Potreban je oprez prilikom kupovine koenzima Q10, svi proizvodi ne sadrže najčistiji oblik. Njegova prirodna boja je između tamno-žute i narančasta i nema skoro nikakav okus u obliku praha. Potrebno ga je držati podalje od topline i svijetla. Čisti koenzim Q10 se razlaže na višim temperaturama. Najpoželjniji oblik za kupovinu koenzima je tekući oblik ili vezan s uljima. Svi dodaci koenzima Q10 nalaze se u obliku softgel kapsula (raspršen u tekućini), osim u kozmetičkim proizvodima.

Cijene variraju od proizvođaća do proizvođaća, ali danas se na tržištu najvećim dijelom nalazi bioidentični koenzim Q10, jer se prešlo na biotehnološku proizvodnju.

Idealna konzumacija koenzima Q10 je najmanje 2 ili 3 puta tokom dana (posebno ako se radi o bolestima) kako bi se održala konstantna koncentracija u krvi. Kod kardiovaskularnih bolesti koenzim Q10 koristi se u dozama od čak 100 mg tri puta dnevno.

Nuspojave:

Radi se o vrlo sigurnom spoju koji se prirodno nalazi u organizmu, tako da gotovo nisu poznate nuspojave čak ni pri vrlo visokim dozama. яндекс

O lije*ovima koji ponekad opasno smanjuju razine koenzima Q10 u organizmu i kod kojih je više nego poželjna suplementacija koenzimom Q10 (neki kemoterapeutici, beta blokatori, statini i triciklički antidepresivi) pročitajte u idućem članku:

AUTOR: Tomislav Kolarević, mag.ing.molekularne biotehnologije

Objavljeno od — Komentiraj

Homeopatija -znanstveno kontroverzna ideja, a učinkoviti i legalno registrirani

HOMEOPATIJA – ZNANSTVENO KONTROVERZNA IDEJA, A UČINKOVITI I LEGALNO REGISTRIRANI LIJEKOVI
Svatko tko je ikad u Hrvatskoj pomislio registrirati koji homeopatski lijek zacijelo se smrznuo vidjevši cjenik Hrvatske agencije za lije*ove i medicinske proizvode, koji je tek nešto povoljniji nego za klasične lije*ove i nešto jednostavnije procedure.
Iako su homeopatski lije*ovi po svojim karakteristikama i cijenama (u ljekarnama) sličniji dodacima prehrani, cijena registracije ovih lije*ova priječi razvoj homeopatske medicine u Hrvatskoj.
Prvi čovjek koji je započeo sa homeopatskim liječenjem bio je njemački liječnik Samuel Hahnemann. Homeopatija smatra da je prirodno stanje ljudskog tijela stanje u kojem je tijelo zdravo i da svi posjedujemo sposobnost samoizliječenja. Ono što opisujemo simptomima bolesti ustvari je napor organizma da se obrani od različitih bolesti. Radi toga, da bi se izliječili, ne smijemo potiskivati simptome već moramo nastojati stimulirati prirodne obrambene procese u organizmu.
Iako se ova osnovna ideja homeopatije provlači kroz brojne oblike prirodnog liječenja, uključujući i nutricionističku i ortomolekularnu medicinu, homeopatija se ipak dosta razlikuje od ostalih prirodnih metoda liječenja.
Konvencionalna zapadnjačka medicina često pokušava liječiti organizam velikim dozama suprimirajućih tvari (npr. blokadom aktivnosti nekog enzima) što može biti štetan pristup iz tri razloga.
1. Blokiranje simptoma bolesti može onemogućiti prirodnu sposobnost tijela da se samo izliječi.
2. Velik broj lije*ova ima ozbiljne nuspojave
3. Može onemogućiti tijelu da razvije svoj prirodan imunitet
Homeopatija smatra da je moguće povećati ljekovitost lijeka i smanjiti njegovu toksičnost ako se lijek progresivno i proporcionalno razrjeđuje. Prema homeopatiji što je lije* više razrijeđen veća je njegova snaga, odnosno učinkovitost. Ovo omogućava homeopatskim liječnicima doziranje vrlo učinkovitih lije*ova u vrlo niskim dozama bez neugodnih nuspojava i bez opasnosti od toksičnih reakcija u organizmu. Kod klasične, konvencionalne medicine najčešće se događa upravo suprotno.
U Homeopatskoj medicini velika pažnja se posvećuje čovjeku, a ne njegovoj bolesti. Homeopatija razmatra emocionalno , fizičko i mentalno stanje svakog pojedinca kojem je potrebno liječenje, dok konvencionalna zapadnjačka medicina najčešće promatra samo fizičke manifestacije bolesti. Naravno, niti jedan sustav liječenja ne nudi izlječenje svih bolesti. Homeopatski liječnik u globalu prati principe homeopatije i potpomaže si konvencionalnim metodama prema potrebi.
Homeopatski lije*ovi nalaze se među najsigurnijim pripravcima poznatim medicinskoj znanosti. Čak 80 % homeopatskih lije*ova proizvodi se iz biljaka. Razlog tome je i činjenica da su liječnici u vrijeme osnutka homeopatije većinom liječili upravo biljem.
Nutritivna i ortomolekularna medicina ima određenih sličnosti sa homeopatijom. Ortomolekularni princip u ortomolekularnoj medicini zasniva se na upotrebi nativnih tvari iz organizma radi pomicanja biokemijske ravnoteže u organizmu gdje je ona poremećena – prvenstveno tvarima koje nam uobičajeno nedostaju većini pacijenata kod određenih poremećaja ili je ustanovljen njihov manjak. Sličnost sa homeopatijom je izuzetna sigurnost primjene u odnosu na lije*ove.
Homeopatija pak ima dodatnu prednost, a ta je da se gotovo bez ograničenja i bilo kakve opasnosti može koristiti kod trudnica, dojilja i male djece.
Pročitajte više o homeopatskim lije*ovima u idućem članku.
Homeopatski lije*ovi – što razrijeđeniji to efikasniji?
Autor: Tomislav Kolarević, mag. ing. molekularne biotehnologije